Das Portal
zur katholischen Geisteswelt


Zum
Inhalts-
verzeichnis
Zum
biographischen Bereich

Impressum

Das katholische Informationsportal kath-info
dient der theologischen Aufklärung
und bietet Ihnen Beiträge zu Themen der katholischen Welt.

Die Beiträge unterliegen in der Regel dem Urheberrecht.

Zum Autorenverzeichnis

Sie befinden sich im englisch- und polnischsprachigen Bereich

Die neuesten Beiträge finden Sie jeweils auf der Startseite

Datenschutzerklärung

Zum philosophischen Bereich
Zum
liturgischen Bereich

Links

Englisch

Abuse
Conscience
Epidemic
Facets of Love
Faithfulness
FSSP
Illusion?
Jesus Christ
Kant: Purpose
Language of L.
Love
Love & Illusion
Love as Source
Mature Christian
Mercy Defiled
Morality
Priest
Rescuing Reason
Walker

Kroatisch

Smisao života

Tragamo na pogrešnom mjestu

O paradoksalnom smislu našega života kojega moramo istodobno i pronaći i ostvariti

Pater Engelbert Recktenwald

I. Za što vrijedi živjeti

"A život sam naučila voljeti tek otkad znam za što živim." Tako je napisala Sv. Edith Stein u pismu Romanu Ingardenu 1924. godine, nakon što je on pokazao nerazumijevanje za njeno obraćenje na katoličku vjeru.

Ovom ispoviješću ona ukazuje na iskustvo mnogih: naš život ne sadrži smisao sam po sebi i u sebi, već ga zadobiva izvana, onkraj sebe. Mora postojati cilj koji našim životima daje smisao, vrijednost i značenje. Mora postojati nešto za što vrijedi živjeti. Postojanje toga „nečega“ nije u našoj moći već „to“ moramo pronaći.

Time se pokazuje osnovna osobina ljudskog postojanja: mi smo bića u potrebi. U fizičkom pogledu to je očito. Dolazimo na svijet kao krajnje potrebita bića koja ne bi mogla preživjeti bez pomoći drugih. Dojenče se ne može samo hraniti, ne može se samo zaštititi od hladnoće, vrućine ili opasnosti bilo koje vrste. Postupno, kako čovjek odrasta, on prevladava tu potrebitost – ali samo do određenog stupnja. Iako si sam može priskrbiti hranu, on i dalje ovisi o njoj. Može urediti svoje mjesto u svijetu, ali ne može pobjeći od uvjeta tog istog svijeta. Granica njegova samoodređenja unutar svijeta je uska. On ne može ni najmanje promijeniti zakone prirode. Što je veća njegova ambicija da dominira prirodom, to je predanije mora istraživati. Svaka pogreška može imati jako ozbiljne posljedice. Čovjek ipak ostaje potrebito biće: potrebni su mu hrana, zrak za disanje, svjetlo za gledanje. Bačen je u stvarnost koja mu diktira stroge uvjete od kojih se nikada ne može u potpunosti osloboditi. Sviđalo mu se to ili ne, mora se s njom pomiriti.

Ali to se ne odnosi samo na njegovo tijelo, već i na njegovu dušu. I ona ima potrebe. I za nju također vrijede zakoni koje ne možemo nekažnjeno ignorirati. Nismo samo potrebiti u fizičkom, nego i u metafizičkom smislu. To uključuje i potrebu za smislom života. Tu potrebu ne možemo proizvoljno zadovoljavati, makar filozof Jean-Paul Sartre vjerovao da se upravo u tome sastoji naša sloboda. Čovjek, prema njemu, nema predodređenu prirodu, već postaje samo ono što sam od sebe u svojoj slobodi napravi i, kao takav, sam može odlučiti što njegovom životu daje smisao. Međutim, to je jednako apsurdno kao i zamisao da čovjek može sam odlučiti koje su gljive za njega otrovne, a koje nisu.

S druge strane, spoznaja Sv. Edith Stein je sljedeća: Čovjek ne može samostalno odrediti ​​za što je vrijedno živjeti, već to mora otkriti. Kao što kaže psihijatar Viktor Frankl: “Život nije Rorschachov test, on je slikovna zagonetka. Smisao života se ne može izmisliti, nego se mora otkriti.” Čovjekova sloboda sastoji se u njegovoj sposobnosti izbora: on može birati između određenog broja unaprijed definiranih mogućih svrha svojega djelovanja i života, a sve ovisi o razlikovanju svrha vrijednih života i djelovanja od onih koje znače gubitak dragocjenog životnog vremena.

II Paradoks značenja

“Tek kada znaš da si i drugima nešto, osjetiš smisao i misiju vlastitoga postojanja.”

Ova se izjava može pronaći u romanu Stefana Zweiga Nestrpljivost srca. Ona sadrži paradoks. Obično mislimo da smisao života nalazimo u onome što nama puno znači i što nas u potpunosti zadovoljava. Zweig preokreće taj odnos. Bitno je da drugima nešto značimo. U prvom slučaju sami sebe činimo mjerilom vrijednosti stvari s kojima se susrećemo. U drugom slučaju tražimo mjerilo vlastite vrijednosti. To zahtijeva našu sposobnost za relativizaciju samih sebe. Nismo mi mjera svih stvari već nam je mjera nešto drugo. Samorelativizacija označava spremnost da uvažimo mjerilo po kojemu se nas mjeri i koje određuje vrijednost naših života. Tek kada smo zadovoljni tom vrijednošću, prepoznajemo smisao u svom životu. Nije suština pronaći nešto čime smo zadovoljni jer udovoljava našim prohtjevima, već živjeti na način da budemo zadovoljni sami sobom jer zadovoljavamo standarde koji su nam postavljeni izvana. Frankl to svodi na postavljanje pravog pitanja, a ono se ne bavi time što mi očekujemo od života već onime što život očekuje od nas. Ali što podrazumijeva zamisao života koji od nas nešto očekuje? U slučaju Frankla koji ovdje govori kao psihoterapeut, izraz “život” stoji umjesto entiteta koji ovisi o svjetonazoru. Kod Zweiga je to druga osoba, a kod kršćanskih vjernika Bog. Put koji nam Zweig pokazuje nije stranputica. Ali na taj način zadobivamo tek privremen smisao, obzirom da  osoba kojoj nešto značimo također mora pronaći smisao svojega života. Na tom putu u potrazi za smislom često zaglavimo u nečem relativnom i prolaznom. Naravno, jedna majka može, primjerice, smatrati da joj briga o vlastitoj djeci daje životni smisao. Moglo bi se pomisliti - što može biti smislenije od donošenja novog života i odgajanja djece tako da postanu sretne osobe? Međutim, ne događa li se da majku svlada osjećaj praznine, osjećaj da više nije potrebna, čim djeca napuste dom? Ako je sav njen životni smisao bio u značenju koje ima za svoju djecu, to je značenje sada potrošeno i nestalo.

Nadalje, ako se cijeli smisao našega života crpi iz značenja koje imamo za drugo ljudsko biće, ulazimo u opasnu navezanost koja je nespojiva s jednakošću ljudi. Ako drugi daje smisao mojemu životu, je li onda taj drugi vrjedniji od mene? Međutim, rečenicu Stefana Zweiga ne treba nužno tumačiti u tom smislu. Može se shvatiti i tako da je iskustvo vlastitog značenja za druge samo pokazatelj, ali ne i uzrok vrijednosti našega života. Spoznajemo da naše postojanje ima takvu težinu da je također vrijedno za druge. Ne radi se samo o korisnosti, primjerice, o našoj korisnoj funkciji u društvenoj strukturi zbog našega zanimanja. Činjenica da je liječnik od koristi društvu može pridonijeti njegovu snažnijem osjećaju smisla, ali ne pogađa suštinu. Nije bitna naša društvena funkcija koja nekome koristi, nego naše vlastito postojanje koje je nekome važno. Ovdje "biti nekome važan" znači biti voljen od njega/nje. Na taj način sebe doživljavamo dragocjenima i vrijednima ljubavi. Ne doživljavamo se samo kao koristan alat u službi tuđih interesa. Kao što Harry Frankfurt kaže, "Moraju postojati određene stvari koje cijenimo i kojima težimo zbog njih samih" (Gründe der Liebe, str. 62). Kad smo voljeni, doživljavamo da pripadamo tim "stvarima". Vrijedni smo biti voljeni zbog nas samih.

Egoist propušta priliku za ovo iskustvo. Naime, što se sebičnije ponaša, to više otežava drugima da ga vole te manje povratno osjeća ljubav i manje doživljava da je dostojan biti voljen. Što više gleda na sebe kako bi zadovoljio vlastite potrebe to je njegova potreba za smislom manje zadovoljena. I obratno, što čovjek manje gleda na samoga sebe i što više svoje vlastite potrebe stavlja u drugi plan u korist ljubavi prema drugima, to je njegova potreba za smislom više zadovoljena. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga, a tko ga mrzi, sačuvat će ga za život vječni (Ivan 12,25). Sposobnost samorelativizacije znači sposobnost nadilaženja samoga sebe. Ako sebe smatramo najvažnijima, ostajemo siromašni. Kada, pak, priznamo nešto drugo važnijim od sebe, postajemo bogati.

Našu potrebu za smislom u najvećoj mjeri zadovoljava Bog. Ako Njemu nešto značimo, to govori više o našoj vrijednosti nego bilo što drugo što možemo zamisliti. U Bogu imamo vječno, nepogrešivo mjerilo. On je apsolutno dobro u sebi. On je svemoćan, suveren i nije mu potrebno postojanje izvan sebe da bi bio sretan. Utoliko je veće čudo što Mu svejedno možemo nešto značiti.

Ako vlastitu vrijednost vezujemo za uvažavanje od strane druge osobe, ta je vrijednost izgrađena na pijesku obzirom da se to uvažavanje može poljuljati i nestati. Osim toga, nikada ne možemo znati odgovara li to doista našoj istinskoj vrijednosti. Možda taj drugi ima krivu sliku o nama - možda bolju, a možda i lošiju. S Bogom je drugačije. Mi imamo upravo onu vrijednost koju nam On dodjeljuje. Ali to nije zbog toga što bi Bog ispravno procijenio našu vrijednost, kao da je ta vrijednost zadana te bi ju On trebao ispravno prepoznati. Naprotiv, svoju vrijednost stječemo tek zahvaljujući Njegovu uvažavanju. Njegovo uvažavanje je ono što stvara vrijednost. Ne značimo Mu nešto jer imamo vrijednost, nego obratno – upravo zato što Mu nešto značimo, mi smo vrijedni. Njegova ljubav prema nama stvara našu vrijednost. Nema vrijednosti neovisne o Bogu. Ovo se opet ne bi trebalo shvatiti kao da smo intrinzično bezvrijedni i da nam našu vrijednost jednostavno Bog pripisuje izvana. Štoviše, cjelokupnost našeg postojanja i naše vrijednosti uspostavljena je i trajno održavana iznutra od Boga kroz to što smo spoznati od Njega.

Božja moć stvaranja vrijednosti ide toliko daleko da nam dopušta da u njoj sudjelujemo. On nas osposobljava da našu vrijednost povećavamo vlastitim htijenjem i djelovanjem. To se događa kroz ljubav. Što više volimo Boga, postajemo Mu ugodniji. Njemu je naša ljubav od najveće važnosti. On čezne za njom.

Stoga je najuzvišeniji smisao našeg života u ljubavi. Božja ljubav je rezonantna komora naše ljubavi koja time zadobiva najvišu vrijednost. Da nije Boga, ljubav našem životu nikada ne bi mogla dati smisao za kojim čeznemo. S jedne strane, u svakom činu iskrene ljubavi osjećamo nešto poput obećanja takvog smisla. Albert Camus je ovu spoznaju izrazio na jedinstven način: “Svatko tko je jednom vidio sjaj sreće na licu voljene osobe zna da ne može postojati drugi poziv za čovjeka osim da izazove taj sjaj na licima oko sebe” (Tagebuch 1942-1951). S druge strane, filozof apsurda je znao da je u svijetu bez Boga, koji je zbog svoje prolaznosti osuđen na besmisao, ovaj poziv odmah obezvrijeđen. Ne mogu nas spasiti pojedinačni, mali otočići smisla, koje uvijek iznova zapljuskuje golemi ocean besmisla. Ali ako postoji Bog kojemu je stalo do naše ljubavi, tada se značenje i najmanjeg čina takve ljubavi trenutno povećava do u beskonačnost.

Bog nam kaže: „Toliko mi značiš da sam za tebe umro na križu“. Zato mi kažemo Bogu: „Toliko mi značiš da želim živjeti potpuno za tebe“. Donošenjem takve odluke ispunjavamo svoj život smislom koji nadilazi smrt.

Zapravo, ne samo da možemo pronaći smisao u svom životu, već ga možemo i ostvariti. Ali možemo ga ostvariti tek nakon što smo otkrili prostor tog ostvarivanja koji nam je otvorila Božja ljubav. Kad prepoznamo Božju ljubav otkrivamo smisao koji naš život može imati. Ako ljubimo Boga i bližnjega, on ga zaista ima.

Redateljici Natalie Saracco dopušteno je uvidjeti ovu istinu kada je u trenutku prometne nesreće doživjela susret sa Srcem Isusovim koji joj je promijenio život: „Roman o našemu životu treba biti ljubavna priča s Gospodinom i s našom braćom i sestrama. To je sva svrha našega postojanja. Ljubav, ljubav, ljubav, sve ostalo samo su književne riječi” (Zurück aus dem Jenseits, Illertissen 2020., str. 33).

Prijevod: Marijana Kresić Vukosav, Branimir Vukosav


Zum deutschen Original

Polnisch

Dobro i zło
Fatamorgana
Miłość
Miłość Boża
Moralność
Tolerancji

Portugiesisch

Amor como chave
Amor como fonte
Facetas do Amor
Ilusão?

Französisch

Conscience morale

Zu den neuesten Beiträgen